Washington, 7. novembar 2008. – Istorija pokazuje da se u vrijeme kriza zemlje zatvaraju u sebe, ponekad uz negativne posljedice. Izvještaj o svjetskom razvoju za 2009.godinu pod nazivom: Preoblikovanje ekonomske geografije, upravo objavljen u Washingtonu, navodi da je politika koja rješava pitanja geografske koncentracije i ekonomske integracije unutar neke zemlje i među državama, uspješna u smislu obezbjeđivanja dugoročnog privrednog rasta. “Geografski najugroženije stanovništvo dobro zna da bolji život ne dolazi u sve krajeve svijeta u isto vrijeme,” kaže Indermit S. Gill, direktor Izvještaja o svjetskom razvoju (WDR) i glavni ekonomista Svjetske banke za Evropu i centralnu Aziju. “Tržišta više vole neka mjesta nego druga. Borba protiv takve koncentracije business-a ima ogroman značaj za iskorjenje siromaštva. Vlade treba da omoguće koncentraciju proizvodnje na nekom mjestu. Ali moraju i da uvedu mjere koje će obezbijediti da se osnovne potrebe – škole, ulice, sanitarne potrebe i obezbjeđenje sigurnosti – obezbjede za sve.” “Napredni i nazadni dijelovi svijeta mogu se ekonomski približiti omoćavanjem djelovanja snaga tržišta koje vode koncentraciji proizvodnje, migraciji ljudi i specijalizaciji, kao što smo iskusili u sjevernoj Americi, zapadnoj Evropi i istočnj Aziji, gdje je trgovina unutar jedne industrije podstakla razvoj,” kaže Justin Lin, glavni ekonomista Svjetske banke i njen podpredsjednik za ekonomski razvoj. “Mjera u kojoj tržišta i vlade zajedno podstiču takvu politiku odrediće bogatstvo građana, regiona, i nacija.” Novi Izvještaj o svjetskom razvoju osporava pretpostavku da ekonomske aktivnosti treba da budu geografski rasprostranjene kako bi se pomoglo najsiromašnijim i najugroženijim stanovnicima svijeta. Takvi pokušaji čak mogu da usporavaju razvoj i da malo toga učine da se smanji siromašvo. Kako bi obezbijedile brz razvoj, od kojih veliki broj ljudi ima koristi, vlade treba da promovišu ekonomsku integraciju koja, u suštini znači pokretljivost ljudi, roba i i deja. “Kroz istoriju, pokretljivost je pomagala ljudima da pobjegnu od geografskog siromaštva i loše uprave” kaže Gill. „Izvještaj to vidi kao bitan dio procesa ekonomske integracije, jer pokretno stanovništvo i robe čine kamen temeljac sveobuhvatne i održive gllobalizacije.” Integracija treba da bude glavni koncept u diskusijama i lociranju proizvodnje, ljudi i o siromaštvu – posebno u debatama o urbanizaciji, regionalnom razvoju i globalizaciji. Umjesto toga u sadašnjim raspravama o te tri teme prenaglašena uloga daje se intervencijama u pojedinim mjestima. “U svijetu u kome je ekonomska koncentracija činjenica, vlade treba da unaprijede zemljišnu politiku, da obezbijede osnovne usluge za sve i da efikasno ulažu u infrastrukturu” kaže Katherine Sierra, podpredsjednik za održivi razvoj. „Kao što izvještaj pokazuje, podsticaj privlačenja investitora u nerazvijene regione treba umjereno koristiti.” Izvještaj potvrđuje potrebu razmatranja pitanja integracije kao što su zajedničke institucije, infrastrukturu povezivanja i ciljane intervencije. Pod zajedničkim institucijama podrazumijeva propise koji se odnose na zemlju, radnu snagu i trgovinu, kao i usluge kao što su obrazovanje i zdravstvo finansirane kroz poreze. Infrastruktura se odnosi na puteve, pruge, luke, aerodrome i sisteme komunikacija. Ciljane intervencije podrazumijevaju uklanjanje kartonskih naselja, posebne poreske pogodnosti za firme i trgovinske preferencije za siromašne zemlje. Geografija je važna, kaže izvještaj, kod ocjene šta je potrebno, šta je neophodno i šta neće uspjeti. Finim podešavanjem kombinacije ovih politika zemlje u razvoju mogu preoblikovati privrednu geografiju, baš kao što su učinile razvijene zemlje u prošlosti. Ako to valjeno učine, zaključuje se u izvještaju, razvoj će im i dalje biti neravnomjeran ali će biti sveobuhvatniji. KLJUČNE ČINJENICE: · Ekonomske aktivnosti koncentrišu se kad mjesto napreduje. Pola svjetske proizvodnje smješteno je na manje od 5% teritorije, manje nego što je Alžir. Tokio, najveći grad na svijetu, ima 35 miliona stanovnika – četvrtinu japanskog stanovništva – ali zauzima tek 4% teritorije te zemlje. Kairo, proizvodi više od polovine egipatskog društvenog proizvoda, koristeći tek 0,5% njegove teritorije. Tri brazilske države na jugu zauzimaju 15% njegove teritorije, gdje je više od polovine proizvodnje. Sjeverna Amerika, EU i Japan – sa manje od milijardu stanovnika – daju više od dvije trećine svjetske proizvodnje. · Životni standardi se približavaju sa razvojem. Ruralno siromaštvo je skoro svuda veće nego gradsko. U Brazilu, Kini i Indiji u nerazvijenim regionima siromaštvo je više nego dva puta veće nego u razvijenim dijelovima. Zemlje u kojima živi millijarda najsiromašnijih – uglavnom sab-saharska Afrika i južna i centralna Azija – imaju 12% svjetskog stanovništva a daju manje od 1% svjetskog društvenog proizvoda. No lokacija je sve manje važna za životni standard kako se nacije razvijaju. Procjene na osnovu više od 100 istraživanja životnog standarda pokazuju da domaćinstava u najnaprednijim regionima zemalja u razvoju, kao što su Gana i Indonezija, skoro 75% više troše nego ona u nerazvijenim dijelovima. U bogatim zemljama ta razlika je manje od 25%. · Rast traži geografsku transformaciju. Veća gustina stanovništva u gradovima, manje razdaljine zbog migracija i manji troškovi prevoza, kao i manje podjele zbog otvorenijih granica – sve su to pretpostavke bržeg i obuhvatnijeg razvoja. I mada su gradovi mnogo veći nego što su bili, urbanizacija zemalja u razvoju nije spektakularna. Priobalni regioni su, u međuvremenu, prosperirali u odnosu na manje pristupačne dijelove zemlje dok je globalni izvoz u odnosu na svjetski društveni proizvod porastao sa 6 na 26% u dvadesetom stoljeću. Od 1900. godine broj međunarodnih granica porasto je sa 100 na 600. Ali ono što je važno za privredni razvoj je otvorenost tih granica, što zavisi od restrikcija u prometu roba, kapitala, ljudi i ideja. Granice među zemljama zapadne Evrope danas su za četvrtinu otvorenije nego one među zemljama zapadne Afrike. · Napredak zahtijeva mobilnost ljudi i roba. Koreja je između 1950. i 1990.godine prešla sa 80% seoskog na 80% gradskog stanovništva, dok joj je dohodak porastao sa onog danas ravnog Beninu na veći od Portugalskog. U SAD, najvećoj privredi svijeta, stanovništvo je jedno od najpokretljivijih, jer oko 35 miliona ljudi godišnje mijenja mjesto stanovanja. U Kini se više od 150 miliona ljudi doselilo u priobalna područja tokom 1990-tih. Manji troškovi prevoza podstiču specijalizaciju u trgovini među zemljama sličnog stepena razvoja. Međuindustrijska trgovina – razmjena sličnih roba i usluga – čini polovinu globalne trgovine danas, dok je 1960-tih činila četvrtinu. S obzirom da je ta trgovina osjetljiva na troškove transporta, istočna Azija, sjverna Amerika i zapadna Evropa najviše učestvuju u njoj. Izvještaj i dodatni materijal mogu se naći na: http://www.worldbank.org/wdr2009 |
RSS