Da li je  u Crnoj Gori urađeno dovoljno na ublažavanju posledica ekonomske krize ili je moglo više?

U svakoj kriznoj situaciji, odluke se moraju donositi brzo, u uslovima prilične neizvjesnosti i bez potpunog razumijevanja svih faktora koji doprinose situaciji koja se ubrzano pogoršava. U ovom smislu, odgovor na krizu—bilo da se radi o Sjedinjenim Državama, Francuskoj, Njemačkoj ili Crnoj Gori—nikad nije “savršen” i uvjek bi mogao biti bolji iz perspektive sagledavanja i analiziranja okolnosti nekoliko mjeseci kasnije. Nijedan politički akter nema tu privilegiju, i krajnji pokazatelj ispravnosti donešenih odluka jeste da li su one pogoršale situaciju ili nijesu imale nikakvog uticaja, ili se uz pomoć njih uspjelo spriječiti najgore u smislu socio-ekonomskog razvoja. Situacija u Crnoj Gori je bila dodatno otežana činjenicim da je na samom početku krize već započeo proces opadanja ekonomskog buma. To je bilo osvjedočeno naglim padom aktivnosti na berzi sredinom 2007, i na tržištu nekretnina sredinom 2008, kao i pregrijavanjem usljed prekomjernog kreditnog rasta privatnog sektora, a što je bilo evidentno određeno vrijeme i prije početka finansijske krize. Nakon kolapsa Lehman Brothers u Sjedinjenim Državama u septembru 2008 i brzog širenja finansijske krize u svakom dijelu svijeta, korisnom su se pokazale neposredne aktivnosti preduzete da se održi povjerenje deponenata i omogući likvidnost bankarskog sektora, kako bi se izbjeglo širenje panike i neutemeljenog straha u okviru cijelog sistema. Nakon što se odoljelo neposrednom olujnom udaru, sada je vrijeme da se pažljivo procijeni šteta nanešena ekonomiji i započne rad na popravkama sa ciljem da se ona još više osnaži u odonosu na ono što smo imali prije krize. Posebnu pažnju zahtijevaju naročito dva sektora, a to su teška industrija i finansijski sektor, i u toku su razmatranja i pregovori s ciljem da se osnaže ova dva važna stuba crnogorske ekonomije.

Slažete li se sa stavom Vlade da je crnogorska ekonomija,urkos kriznoj godini, ostala vitalna ? Na čemu temeljite Vaše tvrdnje?

Kriza je ubrzala proces prilagođavanja u crnogorskoj ekonomiji. Možemo vidjeti da se nekoliko sektora savsvim lijepo razvijaju, to su energetika i poljoprivreda, neki se drže na svojim pozicijama (turizam, između ostalih), dok se na neke druge sektore osjetio snažan uticaj, a među najteže pogođenima su teška industrija i rudarstvo. Usljed krize, sada vidimo ranije i na direktniji način ono što bi inače postalo očigledno u jednom dužem vremenskom periodu. Možemo reći da je ovo odvojilo kukolj od žita, pa je time postalo jasnije gdje su Vladini reformski prioriteti, gdje moraju da se donesu teške odluke, uključujući tu i one oblasti u kojima bi, u “normalnim” vremenima, zbog političke uviđajnosti i rezultirajuće tendencije ka odugovlačenju, bio spriječen neophodni proces modernizacije. U ovom smislu, mogće je da je kriza, zajedno sa tekućim procesom EU integracija, dala podsticaj da se iz sadašnjih teškoća izađe sa vitalnijom i konkuretnijom ekonomijom.

Kako procjenjujete kretanja u svim segmentima crnogorske ekonomije u narednoj godini? Može li se očekivati stopa rasta BDP–a iznad nule?

Postoje brojni indikatori da smo prošli ono najgore,—uz povoljan momentum nastao kroz proces reformia—nijesam u toj mjeri pesimista da ne bih mogao da vidim plus ispred realne stope rasta u 2010.

Šta biste preporučili ministarstvu finansija u kreiranju budžeta za narednu godinu?

Osnovni izazovi su očigledni. Poreski sistem je takav da PDV prihodi od uvoza igraju značajnu ulogu u ukupnim budžetskim prihodima, što znači da—u nekoj skorijoj budućnostia—nećemo imati takve poreske prihode na onom nivou na koje smo bili navikli u godinama buma nakon sticanja nezavisnosti. Kombinacija deficita na tekućem računu (koji će se sada suziti na održiviji novo) i upotreba eura (što donosiocima odluka u Crnoj Gori nameće implicitan fiskalni deficit i ograničenja javnog duga) manje više definišu stavku potrošnje. Ovo Ministarstvu daje izazovan zadatak da kontroliše budžetsku potrošnju, izazov koji je naročito otežan činjenicom da je procenat takozvane “diskrecione potrošnje” jako mali u odnosu na ukupnu potrošnju. Bez obzira na to da li će Vlada odlučivati o svom fiskalnom okviru u kontekstu programa podržanog od strane MMF-a, malo je vjerovatno da će ovo imati velikog uticaja na okvir fiskalne politike u idućoj godini. Zbog spoljnjih uslovljenosti, malo je vjerovatno da će budžet za 2010. po jednom ili drugom scenariju, biti puno drugačiji. Stoga će glavno pitanje biti da li je Vlada spremna da plaća relativno visočije kamatne stope koje zahtijeva međunarodno tržište kapitala u odnosu na to koliko bi koštalo da se kreditom MMF-a finansira budžetski nedostatak.

Najavljeno je preispitivanje politike zarada u državnom sektoru. Kako će njihovo smanjene uticati da država ostane konkurentna privatnom sektoru i da se ne odliju dobri kadrovi?

Ovo je vjerovatno najvažnije i najteže pitanje za crnogorske donosioce odluka u godinama koje dolaze. Zemlja je naslijedila osnovnu strukturu javne administracije koja je stvorena decenijama unazad i imala drugačije ciljeve. Ukratko, ključno pitanje jeste da li Vlada dobija pravu vrijednost za novac koji troši na službenike u javnoj administraciji. Da li se resursi koriste u onim oblastima gdje je najveća potražnja, da li je podsticaj takav da najproduktivniji službenici ostanu na svojim pozicijama, da li se taj rezultat može mjeriti, pratiti i unaprijediti? Ovo pitanje je mnogo komplikovanije od samog pitanja visine primanja.

Koje korake treba preduzeti da bi se došlo do efikasne javne uprave? U kojim djelovima javne uprave, po vašem mišljenju, mora da se smanji broj zaposlenih u određenim oblastima?

Sveobuhvatna analiza se sastoji od tri pitanja. Prvo, šta treba postići tokom ovog perioda, i sa kojim resursima, uključujući jasnu ideju o kvalifikacijama javnih službenika koje su neophodne u ovim ključnim oblastima. I konačno, u kakvom je ovo odnosu sa postojećom situacijom, po pitanju sastava, broja i troškova. Jednom kad ovo bude jasno, treba se vratiti na vaše prvo pitanje i govoriti o broju zaposlenih u različitim ministarstvima i javnoj administraciji.

Na ovogodišnjoj listi Svjetske banke o lakoći poslovanja napredovali smo za šest mjesta. Čime nijeste zadovoljnji u tom dijelu? Šta treba popraviti?

Izvještaj o poslovanju potvrdjuje, kao prvo, da su reforme malo brže nego u prosjeku širom svijeta, i drugo, da se na prevazilaženje glavnih prepreka još čeka. Ove oblasti nijesu iznenađenje, i Vlada je u procesu implementacije reformi u ovim ključnim oblastima u kojima mjesto Crne Gore nije na zadovoljavajućem nivou, a koje se tiče postojećih komplikacija i složenog procesa kad su u pitanju građevinske dozvole, plaćanje taksi, poštovanje ugovora i registrovanje imovine. Opipljiv napredak u ovim oblastima će pomoći da se unaprijedi poslovna i investiciona klima na vrlo primjetan način, što će dalje unaprijediti privlačnost zemlje kao lokacije za direktne strane investicije, i moći će se dalje reflektovati u međunarodnim izvještajima ovog tipa. Odgovor na krizu, evropske integracije i poboljšanje poslovnog okruženja su, su međusobno povezani i pospješuju jedno drugo.

Kako komentarišete činjenicu da su komercijalne banke u veoma malom obimu iskoristile odobrene kreditne linije iz inostranstva za koje je Vlada dala garancije? Da li je rešenje osnivanje razvojne državne banke da bi se pomogla privreda?

Banke pozajmljuju novac ako su sigurne da su predloženi projekti profitabilni i da dozvoljavaju preduzećima da otplate dug. Komercijalne banke su na oprezu zbog dva faktora- efekata globalne krize i već velike stope zaduženosti privatnog sektora u Crnoj Gori, koja je značajno veća u odnosu na susjedne zemlje. Svaka banka, bez obzira da li je privatna komercijala ili javna razvojna banka mora praviti procjenu od slučaja do slučaja. Davanje kredita privatnom sektoru na bilo kom drugom osnovu će se svakako odraziti na kvalitet portflija i na likvidnost te institucije, i u krajnjem slučaju na solventnost—uz rezultat da će, konačno, poreski obveznici biti ti koji će spašavati banku koja u portfoliju ima kredite koji su dodijeljeni na osnovu kriterijuma koji se nijesu oslanjali na kvalitet biznis plana, inherentne rizike i očekivanu profitabilnost.

Has enough been done to mitigate the economic crisis consequences in Montenegro, or could something more have been done?

In any crisis situation, decisions have to be taken quickly, under considerable uncertainty, and without the full understanding of all factors contributing to such a rapidly deteriorating situation. In that respect, a crisis response—whether in the US, in France, in Germany, or in Montenegro—is never “perfect” and could have been improved on the basis of a careful analysis of the circumstances a few months later. No political actor has that benefit, and the ultimate test is whether the decisions taken have worsened the crisis, have had no impact, or managed to prevent the worst in terms of socio-economic development. The Montenegrin situation was made even more difficult by the fact that, at the onset of the crisis, the post-boom contraction had already started, as evidenced in the bust of the stock-exchange bubble in mid-2007, the real-estate bubble in mid-2008, and the overheating caused by excessive private-sector credit growth that has been evident for a while prior to the actual crisis. After the collapse of Lehman Brothers in the US in September 2008 and the rapid contagion of the financial crisis to every corner of the world, the immediate actions taken to provide confidence to depositors and liquidity to the banking sector, to avoid panic and unfounded fear to spread throughout the system have proven helpful. Having weathered the immediate impact of the storm, it is now time to carefully assess the damage to the economic house and initiate the repair work with a view to leaving the structure stronger than what it had been prior to the crisis. Two sectors, in particular, need particular attention, heavy industry and the financial sector, and discussions and negotiations are ongoing that aim at strengthening these important pillars of the Montenegrin economy.

Do you agree with the Government that, in spite of economic crisis, Montenegro’s economy has remained vital? If so, on what would you base such a statement?

The crisis has accelerated the process of adjustment in Montenegro’s economy. We see several sectors developing very nicely, such as energy and agriculture, some are essentially holding their position (tourism is among them), while others have been affected brutally, with heavy industry and the mining sector having been hit the hardest. With the crisis, we see now more quickly and more directly what would have otherwise become evident only over a longer-term horizon. Seeing the wheat being separated from the chaff, it has become much clearer where the Government’s reform priorities lie, where difficult decisions need to be taken, including in those areas in which, in more “normal” times, political considerations and a resultant tendency for procrastination would have prevented the needed modernization process. In that sense, the crisis, in tandem with the ongoing EU integration process, might have provided the push to have a very vital and competitive economy to emerge from the current difficulties.

What is your estimate of the economic flow in Montenegro during the coming year? Can we expect to have GDP growth above zero?

There are increasing indications that we have gone through the worst, and—with the right momentum being created by an accompanying reform process—I am not too pessimistic not to see a plus sign in front of real growth rates in 2010.

What would you recommend to the Ministry of Finance when creating next year`s budget?

The basic challenges are evident. The tax system is such that VAT receipts from imports have a considerable weight on overall budgetary revenues, implying that—for the foreseeable future—we are not going to have tax revenues materialize at a level that we have seen during the years of the post-independence boom. The combination of the current-account deficit (which will narrow to a more sustainable level) and the use of the euro (which imposes implicit fiscal-deficit and public-debt ceilings on policymakers in Montenegro), the available spending envelope is roughly defined. This leaves the Ministry with the challenge to control budgetary expenditures, a challenge that is made particularly difficult by the fact that the percentage of so-called “discretionary spending” relative to overall spending is rather small. Whether or not the Government will decide its fiscal policy framework within the context of an IMF-supported program is unlikely to have a large impact on fiscal policies next year. Because of these external constraints, the 2010 budget, in either scenario, is unlikely to look very dissimilar. The principal question will thus be whether the Government is willing to pay the relatively higher interest rates demanded by the international capital market over that what an IMF credit would cost to finance the budgetary gap.

It has been announced that salaries in public sector will be reassessed? How can reduction of salaries impact the State’s competitiveness with the private sector and how they can prevent good resources from leaving?

This is probably the most critical and most difficult question for Montenegrin policymakers in the years to come. The country has inherited a basic structure of the public administration that was created decades ago to achieve very different objectives. In short, the key question is whether or not the Government gets the right value out of the money it spends on public officials. Are resources used in areas where there are the highest demands, are incentives such that the most productive civil servants will stay in their positions, can “output” be measured, monitored, and improved? The question is much more complex than simply wage rates.

Which steps need to be taken in order to have an efficient public administration? In your opinion, in which areas of the public administration do the number of employees need to be reduced?

A comprehensive analysis poses three questions. First, what are the Government’s main objectives over the medium-term horizon? Second, what needs to be achieved during this period, and with what sort of resources, including a clear idea on the qualifications needed for public officials in these critical areas? And finally, how does this compare to the actual situation, in terms of composition, numbers, and costs? Once there is clarity on these points, one can go back to your original question and talk about required numbers of employees in the various ministries and public institutions.

In this year’s Doing Business list, Montenegro has gone up by six places? What was dissatisfactory, what needs to be improved?

The Doing Business report confirms, first, that there is a reform momentum slightly faster than the average worldwide and, second, that the principal obstacles still await a resolution. These areas are no surprise, and the Government is in the process of implementing reforms in those critical areas in which Montenegro’s relative position remains unflattering, namely with respect to the existing complications or complexities in dealing with construction permits, paying taxes, enforcing contracts, and registering property. Tangible progress in these four areas will help to improve the business and investment climate in a very tangible way, improve further the country’s general attractiveness as a site for foreign direct investment, and it will be reflected in international surveys of this type. Crisis response, EU integration reforms, and improvements in the business climate are, in the end, all connected and reinforce one another.

How do you comment on the fact that commercial banks have used only small amount of the foreign credit lines for which there are Government guarantees? Is establishing a state development bank a solution to help boost the economy?

Banks lend if they have the confidence that the proposed projects are profitable and allow the firms to repay their loans. Two factors have made commercial banks more cautious, the effects from the global crisis and the already high degree of indebtedness of Montenegro’s private sector, which is considerably higher than that of neighboring countries. Any bank, whether a private commercial bank or a public development bank, will have to make this assessment on a case-by-case basis. Providing the private sector with loans on the basis of any other consideration is bound to be reflected in the portfolio’s quality and the institution’s liquidity and, ultimately, solvency—with the result that, in the end, it is the taxpayers that will have to bail out a problem bank with a loan portfolio that had been contracted on the basis of criteria other than the quality of the business plan, inherent risks, and expected profitability.