Siromaštvo kuca na vrata

Op Ed, autor Marco Mantovanelli, Direktor ureda Svjetske banke u Bosni i Hercegovini

Objavljeno u Dnevnom avazu, 03.01.2009

Sadašnji sistem socijalnih davanja u BiH sličan je zalivanju biljaka crijevom koje ima mnogo rupa

Ekonomska recesija guta sve više i više ekonomija i, nažalost, to znači da će se i građani Bosne i Hercegovine (BiH) naći pod njenim utjecajem, na ovaj ili onaj način. Jedna od posljedica koje se očekuju je da će najviše socijalno ugroženi ljudi biti – ili već jesu – u opasnosti od toga da budu gurnuti u ekstremno siromaštvo.

Imajući u vidu ove dosta tmurne ekonomske i socijalne prognoze, moja najbolja novogidišnja želja za BiH i njeno stanovništvo, bila bi da ova zemlja u 2009. godini dobije bolji sistem socijalne zaštite. U situaciji globalne recesije, čiji su efekti tek počeli da se osjećaju a čiji se pun udarac očekuje u narednim mjesecima, bolje usmjeren sistem socijalne zaštite može pomoći desetinama hiljada građana.

Važan element

Pogoršavanje ekonomske situacije i životnog standarda, te gubitak radnih mjesta, može kao i u svakoj drugoj zemlji dovesti do povećanja pritiska na vlade u BiH da uspostave i /ili unaprijede mehanizme koji bi pomogli građanima da prevaziđu tekuće i buduće ekonomske poteškoće.

Međutim čak i kad bi vlade bile voljne da odgovore na ovakve zahtjeve građana, BiH u ovom trenutku nema odgovarajuće mahanizme – odnosno, solidan sistem sociajalne zaštite – za ispunjavanje tog zadatka. Mnogi misle da se sve svodi na iznos novca koji se upumpava u sistem – ili koji bi se trebao upumpavati u sistem. Međutim, jednako važan ili još važniji element u toj jednačini je dobro usmjeravanje davanja u bilo kojem sistemu socijalne zaštite. Primjer iz 2006. godine nas može naučiti lekciju o ciljanju socijalnih davanja. U to vrijeme, tadašnja Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (FBiH) izdvojila je 25 miliona KM za ublažavanje utjecaja široko rasprostranjenih povećanja potrošačkih cijena do kojih je došlo zbog uvođenja poreza na dodatnu vrijednost (PDV).

Iako je vlada bila spremna i zainteresirana da pomogne svojim građanima, nije imala na raspolaganju nikakav način za otkrivanje, sa bilo kojim stepenom preciznosti, kojim građanima su sredstva za ublažavenje utjecaja uvođenja PDV-a bila najpotrebnija. Kreatori polítika su uzeli kao pretpostavku da su ta sredstva bila potrebna većini penzionera, a nijedna druga grupa potencijalnih primalaca nije identificirana.

Nažalost, opće mišljenje je da je taj navodno darežljiv pokušaj bio neuspješan. Osnovni razlog za to je činjenica da su sredstva bila loše usmjerena. Umjesto da najsiromašniji građani dobiju najveću pomoć, svi penzioneri – oni sa garantovano najnižom penzijom od 200 KM, kao i oni koji primaju najviše penzije, od 1.000 KM i više - primili su po 10 KM. Tako alociran, novac je svima značio vrlo malo.

Ovaj slučaj otkrio je neefikasnost koja je karakteristična za slične metode pružanja socijalne pomoći. To je slično zalivanju biljaka crijevom koje ima mnogo rupa. Dok jedan dio vode možda stigne do biljaka, kojima je zalivanje izuzetno potrebno, to se desi tek nakon što se mnogo vode prolije u procesu. Iako je 25 miliona KM bila relativno mala suma za početak, smatra se da su pojedinačni korisnici tog davanja mogli primiti iznose koji bi predstavljali neku materijalnu razliku za njihovu kupovnu moć, samo da je novac bio usmjeren onim građanima kojima je bio najpotrebniji. Isti problema skupog crijeva iz kojeg voda curi tamo gdje ne treba postoji i u slučaju većine drugih socijalnih davanja. Mnogima od onih koji ih trenutno primaju ta davanja nisu neophodna, a mnogima kojima su potrebna ne primaju odgovarajuće iznose.

Svi smo svjedoci da sve više i više ljudi pretura po otpadu tražeći hranu, jer u ovakvoj situaciju ne mogu da povežu kraj s krajem. Uz to, ima onih koji imaju posao, voze automobile i žive u dobrim stanovima i kućama, a opet imaju pravo na neke vrste socijalne pomoći, koja im realno nije neophodna. Pitanje boljeg ciljanja je nešto što bi vlade trebale uzeti u razmatranje ako žele dobiti najviše od svih tekućih ili budućih socijalnih programa.

Usmjeravanje je zasnovano na jednostavnom konceptu. Na osnovu raznih informacija definišu se iznosi novca koji predstavljaju socijalni minimum za domaćinstva različitih kategorija. Domaćinstva tada imaju pravo na davanja čija je veličina jednaka razlici između socijalnog minimuma i njihovog stvarnog dohotka, koje se određuje u svjetlu konkretnih i transparentnih kriterija. Prema tome, to znači da oni koji imaju najveće potrebe dobivaju najveći dio raspoloživih sredstava za socijalnu zaštitu.

Globalna recesija

Taj metod raspodjele nije ni nov ni netestiran. U stvari, više zemalja u istočnoj i srednjoj Evropi su implementirale socijalne programe zasnovane na nekom obliku tog koncepta. Prema tome, ako bh. vlasti žele da osiguraju da svi budući pokušaji pružanja pomoći građanima budu zaista djelotvorni, onda je krajnje vrijeme – pet do dvanaest – da ozbiljno razmotre pitanja ciljanja socijalnih davanja. Vlasti možda trebaju dodatno vrijeme za razmatranje dokaza i usvajanje iskustava iz drugih zemalja, ali mislim da sigurno ne trebaju nikakvo dodatno ubjeđivanje da metode koje su do sada korištene nisu djelotvorne. Uz to, približavanje globalne ekonomske recesije podsjeća nas koliko je potrebno hitno pristupiti rješavanju ovog pitanja.

Primjer Rumunije i Bugarske

Bugarski socijalni sistem uspjeva da kanališe finansiranje do 83 posto onih koji su identificirani kao siromašni. U Ruminiji je stopa uspješnosti usmjeravanja iznosila 85 posto, a u Litvaniji 80 posto. Za razliku od toga, manje djelotvoran program u Poljskoj doseže do samo 64 posto onih koji su identificirani kao siromašni. Iako za BiH ne postoje podaci koji bi se mogli porediti s tim, smatra se da u ovoj zemlji jedva 30 posto socijalne potrišnje doseže do onih kojima je pomoć najpotrebnija.