Op Ed, autor Jane Armitage Direktorica za zemlju Svjetske banke i regionalni koordinator za Jugoistočnu Evropu Objavljeno u Oslobodjenju, 10.07.2009 Tokom moje nedavne posjete Bosni i Hercegovini, obavila sam sastanke s brojnim čelnicima državne i entitetskih vlada i institucija. Generalna poruka koju nosim s većine tih sastanaka je da se zemlja suočava s ozbiljnim ekonomskim, financijskim i socijalnim izazovima. U zemlji u kojoj 18 procenata stanovništva živi ispod linije relativnog siromaštva i gdje daljih 30 procenata živi tek iznad te linije, ekonomski poremećaji, veličine s kojom se suočavamo posljednjih mjeseci, mogu imati devastirajuće posljedice. Širenje siromaštva uglavnom pogađa one koji zavise od socijalne zaštite, ali čini se da i sam taj sistem ima brojne nedostatke i probleme. Iako u relativnom smislu, BiH troši više od drugih zemalja na socijalna davanja, da su davanja loše ciljana i ne uspijevaju istinski zaštititi one kojima je zaštita najpotrebnija. Ustvari, loše ciljan sistem socijalnih davanja dijelom objašnjava visoku stopu siromaštva u BiH. Manje od 30 procenata svih programa socijalnih davanja dopire do najsiromašnijih. Oko 27 procenata socijalnih naknada za veterane odlazi najbogatijim 20 procenata stanovništva, dok manje od 15 procenata ide najsiromašnijim 20 procenata. Iako je sada fokus pažnje javnosti usmjeren na naknade za veterane i invalide, bilo mi je posebno zadovoljstvo vidjeti drugačiju vrstu programa koji je pokazao ogroman uspjeh u pomaganju mnogima od onih, koji bi, da nemaju posao, zavisili od socijalnih davanja. U cilju ublažavanja potencijalnih socijalnih rizika putem boljeg pružanja usluga zapošljavanja, Svjetska banka je pružila podršku za implementaciju Drugog projekta podrške zapošljavanju (SESP). Ovaj projekt, vrijednosti 12 milina USD, je implementiran putem ureda Službi za zapošljavanje i Zavoda za zapošljavanje u partnerstvu s entitetskim Ministarstvima rada. SESP je financirao poticaje za firme da provode obuku i/ili zapošljavanje najugroženijih među nezaposlenima, uključujući i invalide, starije od 45 godina i osobe koje aktivno traže posao duže od dvije godine. Takođe je obezbijedio sredstva za samo-zapošljavanje u poljoprivredi i malom poduzetništvu, usluge savjetovanja pri traženju posla, javne radove manjeg obima i druge programe pomoći osobama koje aktivno traže posao. Između 2005.g. i 2009.g. samo ovaj projekt je pomogao zapošljavanje 10.692 osoba širom zemlje. Samo za tri mjeseca aktivne implementacije u toku 2008.g., projekt je pomogao zapošljavanje 169 invalida. Na putu iz Sarajeva za Banja Luku, na kratko smo se zaustavili u malom mjestu u srednjoj Bosni, ali koje je u procvatu, Vitezu, da bi posjetili jednu od firmi koja je zaposlila 6 invalida i još nekoliko ostalih radnika uz podršku SESP projekta. “Financijski uspjeh nije jedina bitna stvar. Takođe je važno pomoći ovim ljudima,” rekao mi je generalni direktor FIS Viteza, Pero Gudelj, tokom kratkog, ali intenzivnog, obilaska njegove dosta diversificirane i još uvijek rastuće kompanije. Tokom obilaska, kao i svaki ponosni roditelj ili direktor, Pero Gudelj mi je ispričao priču o svojoj firmi koja je izrasla iz male privatne radnje za prodaju video-opreme 1980-tih u jedan od najvećih domaćih lanaca šoping centra početkom 2000-tih. Ipak, priča o razvoju, zapošljavanju i socijalnoj brizi za njegove radnika se ne završava tu. Zahvaljujući milionskim komercijalnim zajmovima, FIS Vitez se nastavio širiti do sadašnjih 16.000 kvadratnih metara veoma diversificiranog poslovnog centra, koji uključuje različite proizvodne i trgovačke linije, ali i restoranske i druge usluge za njegove radnike. “Ne želim da moji radnici jedu sendviče. Imamo pravu kuhinju u kojoj se spremaju dobri topli obroci“, kaže Pero s ponosom. I pored pogoršanja ekonomske situacije u zemlji i inostranstvu, ako i velikog pada potražnje za mnogim od FIS-ovih proizvoda, kompanija je bila prinuđena otpustiti samo 100 radnika, a zadržala je više od 2.600 zaposlenih. Tokom mog kratkog zadržavanja u FIS Vitezu, imala sam zadovoljstvo sresti se s nekoliko radnika ove firme koji su zaposleni putem SESP projekta. Na liniji proizvodnje namještaja srela sam tridesetogodišnjeg Franju Perića, koji je dobio prvi posao u životu zahvaljujući FIS Vitezu i SESP projektu, uprkos njegovom invaliditetu. Putem iste saradnje i 50-godišnja Ankica Kuna, majka troje djece, je dobila posao za šivaćom mašinom, gdje šije materijal za tapaciranje namještaja koji se ovdje proizvodi. “Zaista sam zahvalna što mi je pružena ova nova prilika, tražila sam posao punih 16 godina“, rekla mi je ona. Pero Gudelj, Franjo Perić i svi ostali zaposleni s kojima sam se srela tokom posjete FIS Vitezu, se slažu da bi više razvojnih projekata i projekata zapošljavanja, poput SESP-a, mogli značajno poboljšati životni standard mnogih korisnika socijalnih davanja. Ipak, sadašnji sistem socijalne zaštite u BiH ne omogućava više ovakvih korisnih projekata. Obimna potrošnja na veliki broj korisnika, kao i višestruko korištenje budžetskih naknada od strane različitih socijalnih kategorija, ne ostavljaju previše prostora u budžetu za aktivne programe zapošljavanja. Nadam se da će se konačno i ovo pretočiti u, već dugo vremena neophodnu, reformu socijalnog sektora u BiH. To bi omogućilo brojnim „socijalnim slučajevima“ da rade i žive bogatiji i dostojanstveniji život, dok bi se socijalna davanja usmjerila na one kojima je zaista potrebna ta vrsta socijalne pomoći. |